From "Zarez", Jan 2001
Network.resistance ili prisjećanje na sadaönjostTreba nastojati da "prostori nade" otvoreni mrežnom kolaboracijom, vlastitom lijenošću ne budu zakrčeni
Povodom simpozija Fiction, spectral History, Time and the virtual: Art, Politics, Globalization, Feminism and new Media Technologies, Ljubljana 11. i 12. siječnja 2001.
Pietro Milat
Mi smo paraziti bez vlastitog tijela, plazma koja se lijepi na krhke slojeve mesa. Mi smo prva globalna država svijeta, čista artificijelna struktura zakonitosti i autoriteta...
(Peter Mlakar, Uvod u Boga)
1
Kao što nas već uči određena interpretacija njemačkog idealizma, početak nikada zapravo nije na početku, možda jedino kao puko ime. Tako nešto vrijedi i za ljubljanski simpozij u organizaciji više slovenskih institucija pod direktorijem Marine Gržinić. Ironija tako proširenog naslova skupa manje naznačuje nerazumljivost koja bi proizašla iz nemogućnosti ograničenja na pojedini žanr (je li to u osnovi povijest umjetnosti? cyberfeminizam? istočnoevropsko postkomunističko stanje?), a više taksativnost i strukturnu disperznost, koju se kao prepreku jednostavno ne da tako lako preskočiti. Naravno, strukturnu disperznost prevedite na žižekijanski pa odmah govorite o nedjeljivom ostatku (tj. subjektu) i Istočnoj Evropi kao govnu. No, na ovim stranicama već je bilo dosta govora o Neue Slowenische Kunstu i Gržinićkinoj rekonstruiranoj fikciji povodom zagrebačke izložbe Irwina u studenom. Za razliku od tada kad je moglo biti zanimljivo lociranje u koordinate umjetničkih ili teoretskih praksi, bilo bi sada, čini mi se, interesantnije iskušati nešto drukčije. Naime, simpozij (čija je tematika po najavama trebala kružiti oko pitanja originala i kopije) promatrati upravo kao događanje institucija umjetnosti, i to u bližem vremenskom i geografskom kontekstu. To jest, kao događaj koji korespondira kako s prošlogodišnjom Manifestom, EXPO-om u Hannoveru, tako i sa zagrebačkim Salonom mladih. Simultanost ljubljanskih i zagrebačkih događanja toliko je bila naglašena, ne samo zbog "dijeljenja gostiju", već i zbog izgleda zajedničkog napora da se inovativno artikulira nastala situacija. I to ne, kao što je rečeno, ekskluzivno teorijski, a ni artistički, već nekim trećim putem koji, iako još sasvim neproziran i dalek, pruža mogućnost boljitka u normativnom. Slijedi li se, a to ovdje činim, svojevrsnu intuiciju - manje izloženi argument - Borisa Groysa iz Unter Verdacht, u zadanoj i statičnoj dihotomiji teorije i umjetnosti trebalo bi izabrati ono treće što je zaboravljeno: onu manifestativnu i deklarativnu stranu koju umjetnički pokreti sami generiraju. Dakle one naizgled naivne i nedomišljene iskaze, kojih svi kao da se srame, iščekujući pravu legitimaciju u budućnosti u obliku suptilnijih teoretskih instrumentarija ili u postignutom uspjehu na tržištu umjetnosti. Historijske avangarde, a toliko Groys pokazuje, nisu možda primarno zanimljive zbog svoje radikalnosti i herojstva (što, bez obzira na korišteni vokabular, naglašavaju tako različite figure kao Lyotard, Luhmann, Bürger itd.) koje markiraju određeni konačni prekid s tradicijom, već zbog onih momenata kada su avangardizmi zapravo pobijedili i kada siva, trpka i dosadna ("milenijalna") realnost diktira tempo. Manifestnost prakse tu čini se tek biva stavljena na kušnju - s onu stranu povijesne cezure - te normativni zahtjev koji određeni umjetnički pokret artikulira pred institucijama (a one za avangardu uvijek jesu istovremeno i arhiv i život) biva transponiran iz trenutačnog rasprsnuća prošlosti u momentu sadašnjosti u neki sasvim traumatični kontinuitet budućnosti. Čitanje manifesta, deklaracija, pamfleta iz takve bi perspektive bilo analiziranje otporišnih točaka, koje se ne daju svesti na funkcioniranje umjetničko-intelektualnog pogona, i koje se u njemu ne mogu istrošiti. Početna konfuzija naslova stoga se sada može čitati kao dvostrukost imperativa vremena: aktivizam i prisjećanje. Kao ono što je, sada možda preciznije razumljeno, jednom predložio Jameson: "Historizirajte!" U nastavku ću predstavljajući nekoliko izlaganja s ljubljanskog skupa pokušati pokazati važnost navedenih termina za diskusiju.
2Predavanje Kubizam i apstraktna umjetnost. Prva etnografska izložba moderne umjetnosti Gorana Đorđevića bila je utoliko pogodni (autoreferencijalni i refleksivni) početak simpozija zato što su poslije desetljeća i pol u prostorijama ŠKUC-a u sklopu šireg događanja ponovno bili postavljeni isti oni Đorđevićevi radovi koji u Gržinićkinoj rekonstrukciji igraju tako prominentnu ulogu. Đorđević, u međuvremenu vratar njujorškog Salona de Fleurus, vrlo je šarmantno dekonstruirao povjesničarsko-umjetnički narativ nastajanja internacionalne umjetničke scene, pokazavši na primjeru Muzeja za modernu umjetnost (MoMa) vremensku isprepletenost produkcije i interpretacije u svijetu umjetnosti. Dok Dorđević aka beogradski Maljevič, aka Adrian Kovacs u već znanoj Gržinićkinoj trijadi predstavlja antitezu, grupa Irwin je sinteza retroavangarde. Borut Vogelnik je ispred skupine u svojem izlaganju nastojao ocrtati, barem domaćoj publici i više nego poznatu konfiguraciju ljubljanskih osamdesetih u čijem je fermentiranju nastao NSK-a. No, žalac ekspozea ipak je bio usmjeren ka zapadnjačkoj recepciji u drugoj polovici 90-ih, gdje je po nahođenju irwinovaca demonstrirano elementarno nerazumijevanje i indolentnost od strane tzv. institucije međunarodnog umjetničkog pogona. Utoliko što bi se recentne projekte NSK-a povezane uz vrijeme kao ravan institucionalnog i uz kozmonautiku, kao radikalizaciju uspostavljanja države u vremenu, dalo karakterizirati kao konstrukcije nemogućih mjesta, čini se nekako razvidnijom dešperatnost dotičnih protagonista spram sistema - pa se factum brutum pripadanja određenom realnom, geografskom prostoru nadaje kao isključivi način otpora. Marina Gržinić u svojem je predavanju Treba li suvremena umjetnost još uopće muzeje? za razliku od Vogelnika i Đorđevića akcenat pomaknula na aktivističku notu. Analizirajući prošlogodišnja dva velika eventa u Ljubljani - izložbe 2000+ i Manifestu3 - pokušala je pokazati na koji se način interes putujućih i tranzitornih kuratorskih timova susreo s potrebama lokalne korumpirane elite. To da je Manifesta3 poslužila kao poligon evropskim integracijama jedne u vlastitom samorazumijevanju više ne balkanske nacije, a da su pritom isključeni skoro svi lokalni, samoodrživi prostori (Galerija Kapelica, ŠKUC itd.) - za Gržinićku predstavlja skandal, koji ni akcija Aleksandra Brennera nije mogla prikriti. Čak štoviše, Brennerov je akcionizam po njoj polučio svojevrsnim amnestiranjem organizatora, kako je ekscesnost onemogućila iole ozbiljniju i strateški važniju komunikaciju. Svojevrsni kontrapunkt na izlaganje slovenske teoretičarke, i to više u detaljima, predstavljao je ekspoze Georga Schöllhammera, izdavača bečkog časopisa Springerin. Iz ponešto drukčije perspektive, a ipak dovoljno blizu, Schöllhammer je na primjerima projekata u kojima su umjetničko-aktivističke inicijative nastojale uključiti lokalno stanovništvo, a zapravo ih pacificirajući, ukazao na neke, po njegovom mišljenju, zamke globalizacije s obzirom na artističke prakse. Ako su dosad navedeni participanti govorili o strategijama prisjećanja i subvertiranja svijeta umjetnosti, Timothy Druckrey i talijanski 0100101110101101.ORG bez imalo su zadrške ponudili aktivistički dio priče. Timothy Druckrey, jedno od velikih imena net.scene, u svojem je skoro nemoguće zamjetljivom (treba moći pratiti tempo njegove dikcije!) predavanju Strategizing Against Globalization impresivno i to tekstualnim fragmentima i audiovizualnim materijalom prezentirao što bi danas mogao značiti otpor politici isključenja. Cybercero Alexa Rivere ili hack DVD-koda koji zvuči kao Radiohead ilustrirali su kako se inteligentno i to sredstvima sistema samog može angažirano djelovati, no Druckreyjeva poenta bila je ipak nešto ozbiljnija. Navodeći Thomasa Franka i pitanje tržišnog populizma kao kohezivnu silu trenutačnog stanja kapitalizma, Druckrey je vrlo direktno ukazao na mehanizme koji kolonizirajući političke institucije ugrožavaju globalnu demokratsku emancipaciju. 0100101110101101.ORG, inače gosti 26. salona mladih, bili su zasigurno vrhunac simpozija. Net.artisti koji su već sad postali čuveni svojom manipulacijom sajta Svete Stolice (vaticano.org) ili aproprijacijom prve komercijalne galerije net.arta Art Teleportacia, a još više projektom fiktivnog balkanskog umjetnika Darka Mavera, koji je de facto posthumno dospio i do venecijanskih Giardina, predstavili su svoj mjesec dana stari work-in-progress life_sharing. Potpuno negirajući svaku podjelu na privatno i javno 01.org učinili su život na mreži potpuno transparentnim. Polazeći od pretpostavke da dijeljenjem cjelokupnog sadržaja vlastita hard diska (do kojeg i vi možete jednostavno doći svojim pretražiteljem čeprkajući npr. tako po njihovim mejlovima) dijele strukturu i ustroj vlastita života, 01.org u najboljem smislu prezentiraju biopolitičku paradigmu o kojoj zadnjih godina upravo talijanski autori toliko govore (Negri, Agamben, Virno). Trebalo bi na kraju zahvaliti slovenskim kolegama na besprijekornoj organizaciji, te nastojati da "prostori nade" (David Harvey), koji su otvoreni mrežnom kolaboracijom, vlastitom lijenošću ne budu zakrčeni.
Knjiga/katalog
The Last Futurist Show
s tekstovima svih sudionika
simpozija izašla je dvojezično
u nakladi Maske.